Moj internet dnevnik
Marulina
Blog
nedjelja, travanj 27, 2014
Vaša tuga i bol, moju dušu čine slabom noćas.
Pogledajte moje suze... ispuniše one sad i nebo i zemlju...
Potpuno sam sam jadan i nepokretan... zaljubljen...
Bolujem bez strpljenja...
Ovim hodom poput čempresa tugujem za voljenom...
Sada sam kao bor - zemlju granama dodirujem...
Kako izkazati ovu bolnu ljubav? Nije moguće objasniti...reći...
Oh, da mi doktorr balzam dade, ova bol u srcu je takva da ju duša izdržati neće...
Oh, moja mjesečino, bolujem zbog ljubavi za tobom... Što mogu učiniti...
Sam sam pao u taj problem... Što mogu učiniti...
Oh, okrutna ljubavnice, kao Muhibi sad u rukama svojim...
Tugujem od svitanja do zalaska sunca... sve do sudnjeg dana

 

Muhibi

Marulina @ 06:25 |Komentiraj | Komentari: 0
 

Miomirise moj, blago moje,
Ljubavi i sjajni mjeseče.
Najdraža moja i najljepša sultanijo.

Živote moj, moje rajsko vino.
Proljeće moje, radosti i danu.
Hej, moja nasmijana ružo.

Hvalim te vjekovima.
Srce mi je strepnja, a oko mi je vlažno.
Ja sam Muhibi i sretan sam!



Mošusu, himberu, moj dragi, sjajni mjeseče
Moja odana bliska, lijepa sultano.

Živote moj, moja rajska rijeko,
Dane, radosti, moja sretna ružo.

Moj jablane, dvorz, moja gul-bašto,
Željo moja i biseru, moje jutro i večeri.

Radosti, srećo, kućo, luči, sunce i svijećo
Narandžo, naru, moja svijećo kraj uzglavlja.

Moja pameti, gospodarice, tajno, istino i savjete moj
Sultano, carice, vladarice, srce moga svijeta.

Moj cvijete, šećeru, blago, moje utočište
Moje jedino, ljubavi, tamo daleko.

Moj Istanbulu, Karamanu, moje Carstvo
Moj Bedahšanu, Kipčaku, Bagdadu i Horasanu.

Lijepe kose, naočita i pogleda hitra
Ako umrem za te, usklikni da sam musliman.

U pjesmama te hvali gdje god stigne
I pjeva ti pjesme tužni Muhibi.
Marulina @ 06:23 |Komentiraj | Komentari: 0
Miomirise moj, blago moje,
Ljubavi i sjajni mjeseče.
Najdraža moja i najljepša sultanijo.

Živote moj, moje rajsko vino.
Proljeće moje, radosti i danu.
Hej, moja nasmijana ružo.

Hvalim te vjekovima.
Srce mi je strepnja, a oko mi je vlažno.
Ja sam Muhibi i sretan sam!

Muhibi

Marulina @ 06:21 |Komentiraj | Komentari: 0
Tron moje usamljene niše, moje bogatstvo, moja ljubav, moja mjesečina. Moj najiskreniji prijatelju, moj povjerenik, moj razlog postojanja, moja sultanija, moja ljubav. Najljepša među najljepšima... Moje proljeće, moja vesela suočljiva ljubav, moj dan, moja draga, moj list što se smije... Moja biljka, moja najslađa, moja ruža, jedina koja me ne uznemiruje na ovom svijetu... Moj Carigrad, moj Karaman, zemlja moje Anadolije... Moj Budahšan, moj Bagdad i Horasan. Moja žena lijepe kose, moja ljubav kosog čela, moja ljubav očiju punih nestašluka... Ja ću vam vječno pjevati pohvale, ako sam za tu svrhu poslan na ovaj svijet... Ja, ljubavnik napaćenog srca, Muhibibi sa očima punim suza, ja sam srećan.

 

Sulejman Velicanstveni

Marulina @ 06:16 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, prosinac 12, 2011


Marulina @ 20:59 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 11, 2011


Marulina @ 19:42 |Komentiraj | Komentari: 0


Marulina @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare


Marulina @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 8, 2009
Polako sam okrenuo glavu na stranu i ugledao oca. On je gledao prema meni, a u pogledu mu se ocito vidjelo da je uplasen. Trepnuo je samo kao da mi kaze ostani lezati. Iskreno, nije mi padalo na pamet da ustanem, sasrao sam se da valja, ukocio se od straha. Ponovo sam okrenuo lice prema zemlji a tresao sam se od straha. Ta tisina mi je djelovala kao nesto najteze na svijetu. Onda komesanje iza ledja, psovke, jedan pucanj, pa drugi, pa treci, neko vikanje, cujem svog oca kako govori sine, opet komesanje, pucnjevi, majka vristi, sestra place, a ja nemam hrabrosti ni da se pomjerim. Ponovo pucnjevi u svoj frci neko je i presao preko mene. Zapomaganje majke, tupi udarci  jos uvjek cujem sestru kako place, psovke, a onda zvuk nekog vozila. Okrecem glavu na drugu stranu, vise refleksno nego sto sam zelio, a onda vidim jos jedno slicno vozilo, vojnike kako izlaze iz njega, pocinje rasprava, psovanje, galama, potezanje oruzja jedni na druge, a onda me neke snazne ruke uhvatise i u trenu sam se nasao pored sestre u automobilu. Pogledao sam ispred sebe. Brat je lezao potrbuske par metara od ivice puta, otac na ledjima par koraka od mjesta gdje je lezao, a preko njega moja majka…  Sklopio sam oci. U glavi mi je vladao haos. Sve mi se nekako pomjesalo i osjecao sam se kao da ludim. Vrata su se otvorila. Jedan od vojnika je sjeo na mjesto vozaca i krenuli smo nazad prema gradu. Sestra je bila stisnuta uz mene i jos je jecala. Pogledao sam je i rukom obrisao suze sa lica, zagrlio je i privio uz sebe. Ubrzo smo bili pored one barikade. Iskreno, u tom momentu sam htio da iskocim iz auta i podavim ih sve i raskomadam svojim rukama, ali nisam to ucinio. Ubrzo smo se nasli pored nekog patrolnog policijskog auta. Vojnik je izasao iz naseg vozila, porazgovarao sa policajcima koji su nas preuzeli i odvezli u grad. Tek kad smo stigli u bolnicu primjetio sam krv na sebi. Nije me nista boljelo ali su htjeli da se uvjere da nema nikakvih povreda. Poceli su dani patnje, nocnih mora, raznih neprijatnih situacija i sve nekako ruzno i cudno na neki nacin. Proveli smo u bolnici nekih mjesec dana, a onda su nas prebacili u dom za djecu, ustvari tako se zvao, a tu je bilo svega a najmanje djece. U prvih par dana dobio sam razbijen nos par puta, prijetnje da necu jutro docekat i slicno. Sestru sam uvijek drzao na oku, a ona, kao djevojcica, stalno je bila uz nekog lutka i niko je nije ni primjecivao. Onda je pala odluka da pobjegnem sa tog mjesta, jer ako ostanem ili ce mene neko ubiti ili cu ja nekog ubiti. Tako je i bilo… jedan dan sam izasao i vise se nisam vratio. Pocelo je prezivljavanje na ulici, spavao sam svuda i iskreno bilo mi je ljepse nego u tom domu. Jedini problem je bila hrana, ali hrane nije bilo ni u domu, bar ne redovno, pa sam se nekako snalazio. Jedan  dan tako, skitajuci gradom, svjesno ili ne nasao sam se u ulici gdje sam nekad zivio. Mnogima je bilo drago sto sam tu. Postavljali su pitanja i na neka sam odgovarao, a na neka ne. Dobio sam neku cistu odjecu, malo hrane i ja sam bio zadovoljan. Smucao sam se tih dana po okolini, a nocu sam spavao ispred svojih vrata. Dolazio sam kasno nocu, a odlazio rano u jutro tako da niko ne skonta gdje spavam. Starijima sam lagao da sam u domu, a mladji su znali pravu istinu. Za vecinu njih sam bio heroj, sam, bez roditelja, samo ja sam znao kako je to kad si sam… Rat je uveliko harao Bosnom, a strasne stvari su se desavale svakodnevno… Pogledao me je onako i pitao sjecas se drug kako je bilo nemam ti sta pricat sve si to prolazio kao i ja

Kapy
Marulina @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 7, 2009
Zatrazili su dokumenta i kao to

je procedura, da se ne uplasimo. Lik koji je bio ko planina odsetao se malo dalje do nekog drugog lika, nesto su razgovarali svako malo se okrecuci prema autu gledajuci u nas... Trajalo je to prilicno vremena. Ja opet nisam konto nista, bezbrizno sam sjedio i smekao neku mocnu pusku kod lika koji je stajao pored auta, doslovno kao i svaki klinjo divio sam se oruzju. U jednom momentu razgledao sam svoje saputnike. Stari je izgledao mrtav hladan o nekoj tremi izdavale su ga jedino graske znoja na celu i pomalo saranje ocima. Svi ostali su bili vise nego uplaseni,jedino sam ja bio hladan i bezbrizan. Nakon nekoliko minuta onaj sa dokumentima se vratio i pozvao mog starog van iz auta. Opet su se odsetali malo dalje i onda je pocela neka rasprava. Stari je klimao glavom i tek tad sam skontao da nesto definitivno nije kako treba. Rasprava je trajala i trajala. Na kraju je stari dosao u auto i saopstio nam da nam nece dat proc dok ne platimo po putniku tada hiljadu maraka, njemackih. On i majka su nesto novaca imali, ali nas je bilo pet putnika a bilo je samo tri hiljade maraka. Uzeo je novac i izasao ponovo iz auta. Opet su pocele rasprave, pregovaranja, ubjedjivanja i nakon pola sata su nekako nasli neki dogovor i sporazum tako da je otac platio. Vratio se nazad u auto i odahnuo. Ljudi sa barikade su raskrcili prolaz, a mi smo nastavili put. Vise ni ja nisam djelovao bezbrizno. Otac je priznao da nam je to bila sva ustedjevina koju smo imali pri sebi i da stvarno vise nema. Voznja je trajala napeto, svi su cutali samo se cuo po neki uzdah. Tisinu bi remetio jedino sestrin glasic jer je bila veoma radoznala pa je uvjek nesto zapitkivala. Na kraju je moja majka prekinula tisinu i pitala oca dal ima makar neke sigurnosti, jer smo njima platili, kao dal smo sad sigurni ako naletimo opet na neku barikadu. Otac je samo pogledao i rekao da nema sigurnosti, niti kome vise vjeruje. Nije to ni zavrsio a neko vozilo se pojavilo iza nas...
Sad je opet napravio pauzu, ponovno je par trenutaka gledao ispred sebe. Uhvatio se za dzep, izvadio refleksno kutiju i zapalio jednu cigaru, cini mi se da je vise to ucinio onako nesvjesno nego zbog potrebe. Povukao je par dimova i nastavio skoro placnim glasom svoju pricu... Prestigli su nas, preprijecili put tako da smo se morali zaustaviti. Primjetio sam da je slicno vozilo bilo parkirano pored ceste na onoj barikadi gdje smo se vec toliko zadrzali. Iz vozila izaslo je par njih, opet isto obuceni sa maskama na licu. Ovaj put nisu bili uljudni. Par njih je stalo oko vozila, uperili su cijevi u nas a jedan je naredio da svi izadjemo iz auta. Stari se polako okrenuo prema nama i rekao da se ne brinemo, da je to opet kontrola ali sam primjetio da mu je glas drhtao i da je skoro bio na rubu placa. Brzo smo iskocili iz auta a onda su nam naredili da legnemo na cestu licem prema dole. Otac je prvi kleknuo tako da smo i mi isto uradili. Spustili smo se na cestu i legli. Jedan od njih je poceo da prica … kao niko dok je on na barikadi nece proc kroz nju a da nije dao novac i da ako zelimo nastaviti put treba da damo novac ili da se jave dva dobrovoljca koje ce po kratkom postupku a onda ostali mogu bezbrizno da nastave put...


Kapy
Marulina @ 12:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 5, 2009
  U sebi sam konto: Pa sta ako je rat?

 Takvo vrijeme i slicno. Vozili smo se uz Majevicu i polako sam od crnih misli prelazio na razgledanje super okolisa. Onda sam lutao malo pogledom da bi se na kraju vratio ponovo na neke crne misli razmisljao sam o djevojci, o drugarima, o ludim provodima i svemu sto smo dozivljavali, od onih ruznih trenutaka do onih nasih gluparija koje su nas uvijek cinile tako ponosnim a da nismo imali pojma koliko smjesni i glupi ispadamo, ali to smo bili mi i ponosni sto smo takvi. Dan danas se smijem nekim nasim budalastinama, a vjerujem prijatelju i ti isto kao i ja. Bilo je lijepih trenutaka. Najdraze mi je kad smo se spustali u kontejneru niz ono brdo pa policajac latio mene i tebe, sjecas se kad smo morali da vratimo kontejner na predvidjeno mjesto?

Bacio je ostatak cigare i onda smo se nasmijali i ja i on. Onda se opet zamislio pa me pitao: Kontam sad drug koliko nas je ostalo poslije ovog sranja? Tad sam se i ja zamislio.. cifra nasih prijatelja drasticno se smanjila a vecina je stradala u ratu ili poslije rata. Koliko znam zivi i relativno zdravi smo ja on i jos dva nasa prijatelja iz djetinjstva, ali oni su rijetki koji su uspjeli srediti zivot… sad smo obojica bili u nekom bedu a on je nastavio pricat: znas taj dan je bio veoma lijep sunce toplo cak sam razmisljao da zamolim svoje da stanemo negdje i odmorimo se na nekom proplanku. Naravno to njima nije padalao na pamet, a onda moje sanjarenje je prekinuto. Jedna od prvih barikada na koje smo naisli... bila je to neka improvizovana prepreka na putu. Ljudi su nosili maske i bili naoruzani do zuba, ali pored strasnog izgleda izgledali su na trenutak prilicno uljudni da ne kazem nekako cudno fini...

Kapy




Marulina @ 06:07 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 4, 2009
Jutros hodajuci gradom sretnem jednog starog poznanika. Sjecam ga se kao dobrog mladica, ljepotana, ma sve najbolje o njemu. Djelovao mi je nekako pun energije, zracio je nekom pozitivom, sve je iskrilo, primjetilo se to na njemu prilicno dobro. Sve je to lijepo. Nakon uzajamnog prepoznavanja, jer proslo je prilicno vremena od kad sam ga zadnji puta vidio,  sjeli smo u jedan lokal i pitao sam ga za zdravlje,  a on se raspricao, pitam ga za djevojku, kaze ima neku malu uziva sa njom, ono super mu je, a onda ga upitam za porodicu. Odjednom kao da je to bila druga osoba. U ocima nije bilo iskre, nije bilo one pozitive, cutao je nekih par minuta, gledao tupo ispred sebe, dok su mu se u ocima presijavale suze. Povukao je dim cigare, tuzno uzdahnu i tu pocinje prica koju zelim da podjelim sa vama …

Poceo je

Znas prijatelju imao sam sve ovdje, stan, dovoljno novca, ma extra zivot a onda se sve promjenilo skoro pa preko noci. Sjecas se ba, bilo je to super vrijeme, svirke, gaze, zezancija sa curama po parku i gajbama, vjezbali smo zajedno kako poljubit curu, kako joj pric, mah, znas, sta da ti kazem, a onda pocinje sranje u Yugi. Preko noci nastaje neka napetost, raspad sistema, jbga nas je opet bilo bas briga, sjecas se kako smo pricali da treba jebat mater snajperistima po Sarajevu i drugim gradovima, mastali o nekim super mocima, eh da smo ih imali… bilo bi to nesto sasvim drugacije al… nema, drug, nema od toga nista. I  tako, probudim se jedno jutro, frka. starci se spremaju a ja na sred sobe ko gluho krme sjebano gledam u njih i ono kontam koji im je … onda skontam da pricaju o nekom sranju, da treba da idemo van i kao pakuju se … Znas sta sam ja ponio ? Ponio sam gitaru i jednu kasetu. Oni se natrpali svega i svacega, pa u yuga i opleti po vrletima nase Bosne… Sjecam se da sam sjedio pozadi, stariji buraz je sjedio pored mene sa jedne strane, sestra mladja sa druge. Bio sam jako ljut na starog,  ono daj ba kakvo bjezanje, gdje kad nam je vamo super i pizdio sam lagano na njega…

Kapy
Marulina @ 11:45 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, studeni 15, 2008
Marulina @ 08:32 |Komentiraj | Komentari: 0